U usporedbi s klasičnim kirurškim metodama, mikrokirurškim pristupom postižu se superiorniji rezultati, što je posebno važno za reproduktivnu funkciju
Mikrokirurgija (kirurgija pod povećanjem) je prije princip nego tehnika, a omogućuje preciznije opažanje sitnih anatomskih detalja i besprijekorno rekonstruiranje narušenih anatomskih odnosa, uz minimalno oštećenje tkiva. Karakterizira je upotreba povećala ili operacijskog mikroskopa, posebno dizajniranih mikrokirurških instrumenata te tzv. atraumatskih igala i samorazgrađujućih šavova. Minimalno oštećenje okolnih struktura treba zahvaliti primjeni električne i laserske energije, u vidu posebno dizajniranih instrumenata. Prilikom zahvata operativno polje ispire se posebnom tekućinom koja održava vlažnost nježne sluznice i ujedno služi u prevenciji nastanka priraslica.
U usporedbi s klasičnim kirurškim metodama (makrokirurgija), postižu se superiorniji rezultati, što je posebno važno za reproduktivnu funkciju. Uvođenje mikrokirurgije u ginekologiju, posebno u operacije važne za reproduktivno zdravlje, mnogim je ženama s oštećenim jajovodima omogućilo toliko željenu trudnoću.
Laparoskopija
Laparoskopija je endoskopska kirurška metoda kojom se provjerava stanje organa u trbušnoj šupljini. Zamijenila je brojne kirurške zahvate koji se inače izvode na otvorenom trbuhu (laparotomija). Dijagnostička laparoskopija ponajprije je našla svoje mjesto u obradi neplodnosti kod žena. Zahvaljujući razvoju optičkih pomagala i endoskopskih instrumenata, posljednja dva desetljeća prošlog stoljeća razvila se terapijska laparoskopija, kao kirurška tehnika kojom se mogu liječiti gotovo sve dobroćudne bolesti genitalnog trakta. U posljednje vrijeme koristi se i u liječenju nekih zloćudnih bolesti.
Dijagnostička laparoskopija omogućuje uvid u stanje i funkciju organa genitalnog sustava žene. Tako se mogu utvrditi anomalije maternice, izgled jajovoda i njihova prohodnost, nedostatak pojedinih organa, funkcionalne ciste, dobroćudni i maligni tumori, upalne bolesti i izvanmaternična trudnoća, a vrlo često koristi se i u utvrđivanju uzroka akutne i kronične boli u zdjelici.
U obradi i liječenju neplodnosti laparoskopija zauzima glavno mjesto (omogućuje uvid u stanje maternice, jajovoda i jajnika). U liječenju se ponajprije koristila za aspiraciju jajnih stanica tijekom izvantjelesne oplodnje, podvezivanje jajovoda u svrhu trajne kontracepcije i liječenje izvanmaternične trudnoće. Potkraj prošlog stoljeća postala je uobičajena kirurška metoda odstranjivanja cista i tumora na jajnicima, tumora maternice (mioma), korekcije jajovoda i rezanja priraslica te liječenja nevoljnog otjecanja mokraće. Najnoviju primjenu dobila je u procjeni stanja zloćudnih bolesti jajnika i proširenosti na okolne organe i limfne čvorove (tzv. second look operacije).
Laparoskopskom metodom postiže se isti terapijski učinak uz veću poštednost, s tim da je minimaliziran i rizik od kontaminacije operacijskog polja i stvaranja priraslica kao posljedice operacije. Glavni rez je u prednjoj stijenci pupka, uz nekoliko pomoćnih ubodnih rezova. Kroz rez u pupku promjera 10 mm uvodi se ugljični dioksid kojim se odiže prednja trbušnu stijenka, da bi se izbjegao ubod u crijeva i/ili velike krvne žile. Kroz dva do četiri pomoćna ubodna reza, promjera pet do 10 mm, uvode se različiti instrumenti kojima se izvodi operacija. Trajanje laparoskopske operacije, ako je izvodi izvježban kirurg, je kraće nego operacije na otvorenom trbuhu, oporavak pacijentice je brži, boravak u bolesničkoj postelji nekoliko puta kraći (većina pacijentica napušta bolnicu dan nakon laparoskopske operacije, a tek sedam dana nakon laparotomije). Zbog poštednih ubodnih rana kraći je i postoperacijski oporavak (traje oko sedam dana), kao i profesionalna nesposobnost i trajanje bolovanje, a izgled i veličina rane imaju estetsku prednost, jer se ožiljci nakon šest do 12 mjeseci jedva mogu prepoznati. Vidljivost operacijskog polja jednaka je ne samo operateru i asistentima, nego i ostalom osoblju i studentima, s obzirom na to da se pomoću videokamere na monitoru prikazuje uvećana slika operacijskog polja. Također je vrijedna mogućnost snimanja operacije i korištenje materijala u edukacijske svrhe. Među najčešćim komplikacijama kod laparoskopske metode je oštećenje mekih organa, poput perforacije crijeva, potrbušnice i krvnih žila, te posljedično krvarenje. Uz to, katkad se zbog nemogućnosti prikaza, u slučaju da postoje brojne priraslice na organima, zahvat mora dovršiti klasičnom operacijom na otvorenom trbuhu.
S obzirom na sve te prednosti, broj laparoskopskih operacija općenito je u porastu, te su očekivanja da će u budućnosti omjer klasičnih i laparoskopskih operacija biti tri prema jedan.
Histeroskopija
Endoskopska metoda pomoću koje se uz pomoć optike i svjetala ulazi u šupljinu maternice i odstranjuju nepravilnosti zove se histeroskopija. Prvu opisanu histeroskopiju s proširenjem šupljine maternice uspio je izvesti Pantaleoni 1869. godine. Napretkom tehničkih disciplina konstruiran je današnji histeroskop dužine 300 mm i promjera 4 mm, s priključkom za hladno svjetlo i kameru težine 50 do 60 g, kojom se slika prenosi na zaslon uvećana 10 do 150 puta. Intervencija se izvodi u općoj ili, sve češće, u lokalnoj anesteziji. Nakon proširenja (dilatacije) grlića maternice, maternica se ispunjava plinom (CO2), radi širenja struktura i boljeg prikaza, te u njezinu šupljinu uvodi instrument s optikom pod kontrolom kamere. Uz pomoć optike i svjetla pregledava se unutrašnjost i uočavaju promjene (urođene pregrade, tj. septumi, miomi, polipi, zadebljanje sluznice, karcinom, strana tijela, tj. spirala…) koje se tim putem i odstranjuju.
Danas je ginekološka ambulanta nezamisliva bez ultrazvučnog aparata kojim se mogu detektirati nepravilnosti u materici i s velikom vjerojatnošću potvrditi o čemu je riječ. Nakon toga na scenu stupa histeroskopija, kojom promjene gledamo, po potrebi odstranjujemo i šaljemo patologu na analizu. Do pojave ultrazvuka i histeroskopa u rutinskoj praksi, znalo se što se nalazi u maternici, ali ne i kolika je učestalost tih promjena. Danas znamo da šest do 10 posto žena ima manje ili veće urođene anomalije maternice koje mogu biti razlog steriliteta, spontanih pobačaja i prijevremenih poroda, a koje se mogu vrlo uspješno odstraniti operativnom histeroskopijom.
Učestalost mioma kod žena starijih od 35-40 godina iznosi do 30 posto, od čega se velik dio odnosi na miome u maternici koji izazivaju obilne menstruacije i anemiju. Ti miomi prije su često bili razlog za odstranjivanje maternice u cijelosti, a danas se mogu odstraniti histeroskopski, uz ostavljanje maternice. Polipi na sluznici maternice i njezina zadebljanja zbog dobroćudnih ili zloćudnih promjena mogu se odstraniti kiretažom “na slijepo”, ali i pod kontrolom histeroskopa. Na taj se način mogu odstraniti i zaostala strana tijela ili slomljene spirale. Histeroskopija se može koristiti i za sterilizaciju, kad se zagrijavanjem ili spaljivanjem sljepljuju ušća jajovoda u maternicu (pouzdanost do 80 posto). Kako se poslije često ponovno uspostavlja njihova prohodnost, u tu svrhu češće se koristi laparoskopska sterilizacija.
Tuboskopija
Tuboskopija (salpingoskopija) je dijagnostički zahvat u jajovodima koji se postupno uvodi kao rutinska dijagnostička procedura. Pomoću vrlo tankih i savitljivih optičkih sustava, koji se uvode u jajovode, dobivaju se dodatne informacije o prohodnosti jajovoda i stanju njihove sluznice.
Mikrokirurški pristup posebno je važan kod djevojčica i mladih žena koje još nisu ostvarile svoje reproduktivne želje, jer takvim pristupom sprječavaju se brojna sekundarna oštećenja koja kasnije mogu postati razlogom neplodnosti.
